ChinaSoulMate: Životinjsko carstvo

U ponedjeljak sam bila na otvorenju "21. Dani hrvatskog filma" ciljano, jer su prijatelji imali premijeru kratkog igranog filma "Životinjsko carstvo". Bilo je to 15 minuta čistog užitka, nostalgije i dobrog humora. Niže u tekstu vam donosim mini intervju s mladim redateljem, ujedno i glavnim krivcem za film "Životinjsko carstvo".

Isto tako valja spomenuti da se 21. Dani hrvatskog filma održavaju -as we speak- u Studentskom centru (Kino SC, Teatar &TD, MM centar, Kafić Teatra &TD) od 16. do 22. travnja. Ove godine na festivalsku adresu pristiglo je više od 300 filmova, dok je selekcijska komisija u sastavu Dean Šoša, Bruno Kragić i Ana Hušman u program konkurencije uvrstila 111 filmova.

Kada se rodila ideja za kratki igrani film?
Životinjsko Carstvo kao ideja nastalo je na 3.godini kada sam morao 5min prije predavanja smisliti nešto za kolegij Filmsko Pismo. Ispričao sam ideju svom kolegi, prijatelju i producentu Ivanu Kelavi , mislim u kantini, i gledao njegovu reakciju. Obično mi za većinu ideja kaže da su govno (on to više diplomatski), a ovo mu nije bilo loše, pa smo krenuli to zajedno razvijati...

Pogledavši film neki će možda reći da si jugonostalgičar. Koliko je to razdoblje utjecalo na pisanje scenarija?
Ne bi rekao da sam jugonostalgičar, mislim da je novonastali termin „urbani jugosloven“. Mislim da su oko nekih stvari vezanih za odrastanje, mladost i bezbrižnost svi jugonostalgičari. Nema smisla se pretvarati drugačije. Ja sam se rodio početkom osamdesetih, kao i Martin u filmu i pokušao sam neke stvari koje ja pamtim prenjeti njemu. Jedini problem je bio sjetiti se kako je svo to ludilo izgledalo kroz dječju vizuru. Tako je nastao taj stilski odmak u naraciji filma.

Na filmu je sudjelovala brojna ekipa, jesu li ljudi voljni raditi na studentskom filmu kratkog budžet?

Raditi studentski film je i blagoslov i prokletstvo. Genijalno je što svi rade zbog entuzijazma i vjere u projekt (ili jer si im drag), a loše je ako imaš megalomanski projekt kao Životinjsko Carstvo na kojem mora raditi 40 ljudi. Mislim da tu količinu ljudi u Hrvatskoj hraniti entuzijazmom može još jedino crkva ili nogometni klub. Ali eto, nekako nam je uspjelo. Ne znam koliko je ekipa filma zadovoljna rezultatom, ali znam da ja jesam ekipom filma i bit ću jako tužan ako bilo tko od njih ne nastavi s nama na idućem projektu.

Koliko te zapravo Akademija pripremi za praktičan rad kasnije?

Akademija te upozna s ljudima s kojima ćeš u budućnosti raditi, ali prije bi rekao da pripremi montažere,producente, snimatelje i glumce za rad s tobom (ako studiraš režiju). Na režiji u principu sve ovisi o tebi, možeš izvući genijalne stvari iz studentskih vježbi, ako si ambiciozan. Ja sam imao tu sreću da sam i prije Akademije radio na filmu i stekao hrpu iskustva (i prijatelja) iz „prakse“. Mislim da je problem kad se prelazi sa studentskog načina snimanja na profesionalni , u kojem postoji radno vrijeme i budget i kad ljude ne zanima tvoja genijalnost i vizija, već organiziranost i odlučnost. Mnogi genijalni studenti režije su se pogubili kad su bili stavljeni „na sat“. Na faksu sam najviše naučio od Snježane Tribuson, Mate Matišića i Lukasa Nole, na setu od Vinka Brešana, Gorana Kulenovića i Dražena Žarkovića, a najveći mentori bili su mi Dragan Jurić i Aldo Tardozzi. Omiljeni profesor mi je Bruno Gamulin s kojim djelim strast prema nogometu, nažalost za različite klubove.

I za kraj, gdje se vidiš za deset godina?

Volio bi otvoriti Pulu sa velikom komedijom. Obožavam taj festival i arenu, općenito Istru. Trenutno pišem dugometražni pod nazivom „Partizantski film“, a govori o 4 filmaša koji se greškom iz sadašnjosti vrate u 1967.-u i krenu snimati Ralje u Dalmaciji te im Tito dolazi na premijeru. Vlast im naredi da prikažu morskog psa kao stranog okupatora, a glavni heroj koji ga ubija je partizan (mladi Boris Dvornik). To bi volio snimiti. Nadam se kroz par godina, a ne deset.....tko zna.

Dio ekipe koju sam uspjela uloviti na premijeri...